НАШИ ПОСЛЕРАТНИ ВЕЛИКАНИ НА ЈЕДНОМ МЕСТУ

http://www.politika.rs/sr/clanak/438437/Nasi-posleratni-velikani-na-jednom-mestu

Naši posleratni velikani na jednom mestu

Novosadska Galerija likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića u svojoj kolekciji čuva dela zvučnih imena, članova Zadarske, Beogradske i Decembarske grupe, i delimično Jedanaestorice
utorak, 24.09.2019. u 21:31
Лазар Возаревић, „Материнство”, 1955. (Фото: ГРМ)

Trg galerija u Novom Sadu jedinstveno je mesto – na udaljenosti od samo nekoliko desetina metara jedna od druge nalaze se tri dragocene ustanove koje posetiocu željnom umetnosti nude nesvakidašnje iskustvo doživljaja našeg stvaralaštva od osamnaestog, pa sve do kraja sedamdesetih godina prošlog veka. Pored Galerije Matice srpske, koja daje bogat uvid od najranijeg pomenutog perioda, uključujući i 20. vek, i Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, čija kolekcija produbljuje naša saznanja o dometima velikana modernizma koji su radili između dva svetska rata, Galerija likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića, kao neka vrsta logičnog nastavka, odvodi nas u posleratni period i prvu generaciju tada stasalu. Ti zvučni autori čine članove Zadarske, Beogradske i Decembarske grupe, i delimično Jedanaestorice. Čovek čije ime nosi ova galerija zaslužan je za to, a ove godine, tačnije 23. oktobra, ona obeležava 45 godina od otvaranja, uz nadu da će sledeći i sve buduće rođendane dela koja čuva dočekati svakako u istom, ali malo doteranijem izložbenom prostoru.

Letos smo imali priliku da u ovoj kući vidimo izbor od 48 skulptura iz vajarske zbirke, ta je izložba zatvorena krajem avgusta, ali cela kolekcija, čiji će se deo, nakon kratke pauze, za dve nedelje ponovo naći na stalnoj postavci, zaslužuje da se detaljnije osvetli.

– Od početnih 438 slika, skulptura, grafika, crteža i tapiserija 35 umetnika u Osnovnom fondu, danas ih, zajedno sa proširenom Zbirkom Osnovnog fonda, ima oko hiljadu – kaže za „Politiku”, Ana Rakić, viši kustos Galerije likovne umetnosti poklon zbirke Rajka Mamuzića.

Ana Rakić, viši kustos 
(Foto: lična arhiva)

Među renomiranim imenima tadašnje morfološki razuđene likovne scene ima i akademika SANU i profesora, svakako stvaralaca koji su plenili i ne prestaju da plene pažnju: Ljubica Cuca Sokić, Stojan Ćelić, Milorad Bata Mihailović, Mića Popović, Mladen Srbinović, Petar Omčikus, Branko Filipović Filo, Edo Murtić, Lazar Vozerević, Lazar Vujaklija, Aleksandar Tomašević, Zoran Petrović, Majda Kurnik, Mario Maskareli, Aleksandar Luković, Nikola Koka Janković, Slavoljub Bogojević, Matija Vuković, Jovan Soldatović... Može se reći da je nesporno reč o ličnom afinitetu Rajka Mamuzića kojim je kolekcija formirana, ali dodatan značaj ovom spisku daje činjenica da je Lazar Trifunović 1972, a što je zabeleženo u knjizi kritika i eseja posvećenoj galeriji, rekao da njena zbirka ima „izuzetnu umetničku, istorijsku i materijalnu vrednost”.

Naša sagovornica izdvaja neka od dela koja su posebno zanimljiva iz ugla struke, što može biti putokaz i za publiku.

– „Portret Vere Božičković” Miće Popovića i „Žena u plavom” Petra Omčikusa mogu se smatrati istaknutijim delima koje posedujemo iz perioda ranijih radova članova Zadarske grupe. „Autoportret” Ksenije Divjak takođe je primer za analizu mnogih autoportreta ove slikarke, potom tu su „Materinstvo” Lazara Vozarevića iz njegove faze kubiziranja vizantijskih motiva i „Dvojni akt” Mladena Srbinovića, iz dela njegovog kubiziranog opusa uz elemente modelovanja. „Hamlet bez publike” karakterističan je za Aleksandra Lukovića, koji nam prenosi neke univerzalne poruke o čovečanstvu putem pozorišnih i cirkuskih scena, a istakla bih i delo „Monstrum univerzalis” Milana Popovića, koji je bio marginalizovan, ali je Mamuziću njegova fantastična figuracija bila bliska. Na kraju, akademik Nikola Janković je nezaobilazan i njegovo delo „Portret Nandora Glida” – navodi Ana Rakić.

Kako dodaje, Mamuzić nije imao formalno umetničko obrazovanje ali je bio toj oblasti naklonjen, prilično radoznao i otvoren, neki bi rekli i smeo. Ona ovom prilikom podseća na splet okolnosti, u široj javnosti ređe pominjanih, koje su kolekcionara usmerile ka slikarstvu i koje sežu u detinjstvo i njegovo poznanstvo sa Savom Šumanovićem, u čijem je ateljeu često boravio kao dečak.

– Ta ljubav opstala je i tokom Drugog svetskog rata, dok je Mamuzić bio zadužen u Agitpropu Treće armije za sektor kulture i štampe. Vodio je grupu od 14 umetnika, preko kojih se i upoznao sa prvom posleratnom generacijom naših stvaralaca. Na njega su uticale i političke okolnosti nakon 1948, kada se u našoj umetnosti odražava slobodnije raspoloženje i uspostavlja kontinuitet sa predratnim, evropskim nasleđem i pariskom školom. U tom periodu bio je, između ostalog, angažovan na poslovima drugog sekretara Matice srpske. Međutim, za nastanak zbirke presudan je bio njegov povratak u rodni Zemun, gde je obnovio kontakt sa mladim umetnicima koji su radili u koloniji na Starom sajmištu, vrlo brzo postao je njihov pokrovitelj, kako savetima i potrepštinama, tako i novčano, a na ideju da oformi kolekciju početkom pedesetih podstakao ga je Lazar Vozarević. Mnogi od njih vremenom su mu postali prijatelji koji su mu dela i poklanjali – zaključuje kustoskinja.